Piše: Danijal Hadžović
Ključni preduslov za uspješno funkcioniranje tržišne ekonomije je povjerenje. Svi mi učestvujemo u tržišnoj namjeri očekujući da za nešto dobijemo nešto: za novac očekujemo adekvatan proizvod koji će zadovoljiti naše potrebe, za rad adekvatnu platu, kada nešto platimo i naručimo na kućnu adresu, podrazumijevamo da će to i da stigne, itd…
Prevara kao manir
Bez tog uzajamnog povjerenja sistem, niti bi mogao funkcionirati, niti bi imao ikakvog smisla. Jer zamislite da vam poslodavac ne isplaćuje platu, da vam neko ne plati vodu koju koristi, da vam narudžba na vrata ne stigne ili da ne plaćate radnika za obavljeni posao. U uređenim kapitalističkim državama to bi, dakako, bilo teško moguće, jer niti biste nakon prevare, lošeg glasa i bezobrazluka mogli računati na ikakve buduće mušterije, radnike ili partnere, niti bi vam vjerovatno država, kao regulator tržišta, dozvolila takvo ponašanje.
Ipak, ako živite u BiH, na ovakvo ponašanje ste vjerovatno navikli. Šanse da kažnjavate takve poslodavce ignoriranjem njihovih firmi ili proizvoda bitno su vam umanjene, jer oni nisu izolirani i jednistveni slučajevi, nego masovna pojava i praksa ponašanja nove tranzicijske elite koja je do svog kapitala došla na, blago rečeno, sumnjiv način. U ratnom haosu, privatizacijskoj pljački i postratnoj anarhiji dobar dio ekonomske elite u ovom društvu čine oni koji svoje bogatstvo upravo mogu zahvaliti pljački, švercu, otimanju, izrabljivanju, krađi i varanju. Metode kojima su stekli svoje bogatstvo nastavili su primjenjivati i u daljem „razvoju“ svog poslovanja. Da njihovo nemoralno i nezakonito ponašanje sankcionira država, još manje možete očekivati, s obzirom da su u većini slučajeva upravo vladajuće stranke i bile te koje su im omogućile bogaćenje, te potom ih pomno čuvale od zakona, sudova i inspekcija za neke „sitne protuusluge“.
Sjetimo se samo primjera SDA-ovog tajkuna Alije Budnje koji je najprije za marku uspio kupiti neke od najelitnijih hotela u Sarajevu, da bi se, nakon promjene vlasti u Kantonu Sarajevo, ispostavilo recimo da godinama nije plaćao vodu za svoje objekte.
Big Mac: Nema ga više u BiH
U društvu Rusije i Bjelorusije
No, što se dešava kada jedan takav tranzicijski kokošarski biznismen pomisli da svoje „metode poslovanja“ može prodavati i svjetskim kompanijama, svjedočimo upravo posljednjih dana.
Haris Ihtijarević, biznismen iz Visokog, umislio je da sa svjetskim brendom McDonald’som može poslovati onako kako je naučio u BiH. Tako, vodeći ovu globalnu franšizu, godinama nije plaćao najam prostora zbog čega je sudski gonjen, od “Avaza” je krao vodu, a bilborde namijenjene za reklamiranje McDonald’sa ustupio je za predizborno reklamiranje glava iz SDA, čime je svjetsku korporaciju strovalio u blato bh. politike.
Kap je u konačnici prelila čašu i u samoj upravi McDonald’sa. Ihtijarević je ostao bez licence, protiv njega podnose tužbu u Londonu zbog nanošenja štete brandu, a Bosna i Hercegovina trpi svjetsku bruku i pridružuje neslavnoj listi zemalja poput Rusije i Bjelorusije iz kojih je McDonald’s utekao. Da stvar bude gora, nakon doživljene bruke, iz ove kompanije poručuju da skoro ne planiraju opet poslovati u BiH.
Varanje na vagi
I dok se Ihtijarević krije od javnosti i panično prodaje svoju sumnjivo stečenu imovinu, dolazimo do bazične porazne činjenice koja karakteriše bh. ekonomski sistem. Naravno, i u razvijenim kapitalističkim državama prevare su uobičajene i česte, no one se dešavaju na mnogo većim i sofisticiranijim nivoima. Rijetko ko će biti toliko glup, a i primitivan, da prevare provodi na tako niskom nivou poput odbijanja da plaća vodu ili najam prostora.
BiH je imala nesreću da joj, sve uz blagoslov vladajućih stranaka, dobar dio poratnih tajkuna čine likovi koji uposlovnom smislu nisu odmakli od varanja na vagi.
A takav sistem od početka je osuđen na mrcvarenje, nepravdu i propast.