Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Nakon Drugog svjetskog rata njemačka ekonomija ležala je u ruševinama. Rat, zajedno s Hitlerovom politikom „spaljene zemlje“, uništio je 20% svih stambenih objekata. Proizvodnja hrane po glavi stanovnika 1947. bila je na svega 51% u odnosu na proizvodnju u 1938., dok je ukupna industrijska proizvodnja činila tek jednu trećinu u odnosu na godinu pred Drugi svjetski rat.

No, najtragičnija stvar vjerovatno je bila da je ogroman procenat radno sposobnih, uključujući i neke od najvećih stručnjaka koje je nekoć zemlja imala, bio mrtav ili je emigrirao. Ukratko, zemlja je bila u potpunom kolapsu i činilo se da će Zapadna Njemačka biti teški socijalni slučaj koji će SAD još decenijama morati izdržavati

Ipak, dvadeset godina kasnije Njemačka je bila vodeća ekonomija zapadnog dijela Evrope, čijem se uspjehu divio cijeli svijet, dok su već deset godina nakon rata svi sa zapanjenošću govorili o „njemačkom ekonomskom čudu“.

Što je bio uzrok tog tzv. čuda?

Danas pomalo i nevjerovatno izgleda da su samo dvije, naizgled jednostavne reforme, provedene u svega nekoliko sedmica tokom 1948. godine, pokrenule čitav val ogromnog ekonomskog rasta i preporoda:  valutna reforma i ukidanje kontrole cijena. Dodatni bitan faktor koji je omogućio ekonomski napredak je smanjenje graničnih stopa poreza koje je provedeno tokom 1948. i 1949. dodine.

Ninberg 1945.

Do 1948. njemački narod je dvanaest godina živio pod sistemom kontrole cijena i devet   godina pod sistemom racioniranja (način raspodjele sirovina ili živežnih namirnica u ograničenim količinama, uvjetovan nedovoljnom proizvodnjom. Obavlja se preko uprave, a primjenjuje se kao nužna mjera u iznimnim stanjima /ratovi, elementarne nepogode i sl.).

Adolf Hitler je kontrole cijena nametnuo 1936. godine da bi njegova vlada po niskim cijenama mogla kupovati ratni materijal. Tri godine kasnije, Hermann Göring, Hitlerova desna ruka, nametnuo je racioniranje (Roosevelt iChurchill također su nametnuli kontrole cijena i racioniranje, kao mjere za vođenje ratne ekonomije). Tokom rata nacisti su svaki pokušaj tržišnog formiranja cijena, odnosno prodavanje proizvoda mimo iznosa koji je vlada propisala, kažnjavali smrću. Kada je nakon rata Njemačka podijeljena na četiri okupacione zone, nove vlasti odlučile su zadržati kontrolu cijena i racionalizranje.

Svaka od četiri članice savezničke koalicije kontrolirala je određeni teritorij Njemačke. Tako je u američkoj zoni potrošačka korpa u1948., u sistemu kontrole cijena, bila za samo 30% veća u odnosu na 1938. Ipak, u 1947. godini novčana masa bila je pet puta veća u odnosu na nivo iz 1936. S daleko većim količinama novca u odnosu na prijašnji nivo, no cijenama koje su tek za jednu razinu bile više, moralo je doći do nestašica.

Kontrola cijena hrane napravila je takvu havariju u njemačkoj ekonomiji da su mnogi ljudi bili primorani uzgajati vlastitu hranu, dok su stotine hiljada Nijemaca iz gradova svakog vikenda odlazili na sela kako bi vršili trampu, odnosno mijenjali određenu robu za hranu. Henry Wallich, ekonomist s Univerziteta Yale i kasnije guverner Federalnih rezervi u svojoj knjizi „Pokretač njemačkog preporoda“ napisao je:

„Svaki dan, a naročito vikendom, nepregledne horde ljudi odlazili su na sela kako bi razmijenili hranu sa seljacima. U oronulim željezničkim vagonima, u kojima su sjedišta i vrata odavno već bila izvaljena, na krovovima vozova, gladni ljudi putovali su ponekad i stotinama kilometara puževljevom brzinom do mjesta u kojima su se nadali da će pronaći nešto da jedu. Sa sobom su nosili svoju robu – lične stvari, staru odjeću, dijelove namještaja koje bi mogli ponijeti i sve što je preživjelo bombardovanja i imalo bilo kakvu vrijednost – i vraćali se sa šakom žitarica ili krompira od kojih su mogli preživjeti sedmicu ili dvije“

Povratak primitivnom obliku ekonomske razmjene

Također, trampa je bila toliko raširena kao način ekonomske razmjene da su mnoge firme angažovale „kompenzatore“, stručnjake za vršenje trampi koji bi tražili proizvode koje su zadovoljavale potrebe firme, i često su morali izvršiti više razmjena dok ne bi našli odgovarajuću robu. Američki stručnjaci procjenjivali su da je 1947. jedna trećina svih poslovnih transakcija u Njemačkoj obavljena pomoću trampe.

Trampa, dakako, spada u prvobitni primitivni oblik ekonomske razmjene i neuporedivo je neefikasnija od razmjene roba i usluga za novac. EkonomistWalter Eucken upozoravao je da su trampa i sadmodostatnost nespojivi sa modernom sofisticiranom podjelom rada te da je njemački ekonomski sistem sveden na „primitivni nivo“. Brojevi potvrđuju njegove tvrdnje. Njemačka proizvodnja bila je tek na 51% u odnosu na nivo iz 1936.!

Eucken je bio lider nove škole ekonomske misli nazvane „socijalno tržišna ekonomija“ (njemački: Soziale Marktwirtschaft), koja je bila smještena na ekonomskom fakultet u Freiburgu. Pripadnici ove škole mrzili su totalitarizam svake vrste te zbog svojih pogleda koje su tada oprezno pokazivali, dovodili su se u opasnost od Hitlerovog režima.

„Tokom nacističkog razdoblja“ napisao je Henry Wallich „škola je predstavljala neku vrstu intelektualnog pokreta otpora, koji je zahtijevao veliku ličnu hrabrost, kao i nezavisnost uma“.

Članovi škole vjerovali su u ekonomiju slobodnog tržišta, ali kombinovanu s blagim stepenom progresivnog oporezivanja dohotka i djelovanjem države u suzbijanju monopola (karteli u prijeratnoj Njemački bili su zakonski posve legalni). Socijalno tržišna ekonomija bila je vrlo slična Čikaškoj školi, čiji ključni predstavnici Milton Friedman i George Stigler su također vjerovali u ogromne doze slobodnog tržišta, uz ograničenu raspodjelu bogatstva kroz porezni sistem te antitrustne zakone za sprječavanje monopola.

Erhard: Ubuduće, jedino sredstvo racionalizacije koje će njemačkom narodu biti potrebno su njemačke marke. I ljudi će naporno raditi da dođu do njih, samo sačekajte i gledajte

Pored Euckena, najznačajniji predstavnici Freiburške škole bili su Wilhelm Röpke i Ludwig Erhard. Za čišćenje poslijeratnog nereda u njemačkojekonomiji, Röpke je na prvom mjestu zagovarao reformu monetarnog sistema, tako što bi količina novca strogo bila usklađena s količinom roba, te bi se pored toga ukinula i kontrola cijena. Obje ove reforme, vjerovao je, bile su neophodne kako bi se pobijedila inflacija. Valutna reforma okončat će inflaciju; kraj kontrole cijena okončat će represiju.

Ludwig Erhard složio se s Röpkeom. Sam Erhard je još za vrijeme rata napisao memorandum u kome je iznio svoju viziju tržišne ekonomije. Njegov memorandum jasno je davao do znanja da je želio da nacisti čim prije budu poraženi.

Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD) s druge strane je željela zadržati ekonomiju u rukama države. Glavni ekonomski ideolog SPD-a dr. Kreyssig tvrdio je 1948. kako će prekid državne kontrole cijena i monetarne reforme biti neučinkoviti i da, umjesto toga, razvoj zemlje treba postići kroz državno upravljanje i projekte. Na strani SPD-a bili su sindikati, britanska vlada, većina pripadnika zapadnonjemačkog proizvodnog lobija te neki pripadnici američkih vlasti.

I počinju reforme…

Ludwig Erhard u konačnici je pobijedio u raspravi. S obzirom da su saveznici u novim njemačkim vlastima željeli ljude koji nikakve poveznice s nacistima nisu imali, Erhard, čiji su antinacistički stavovi bili jasni (odbio je pristupiti Nacističkom savezu fakultetskih profesora), imenovan je za bavarskog ministra finansija 1945. U 1947. godini postavljen je za upravnika Ekonomskog savjeta, privremenog njemačkog organa vlasti i u tom svojstvu, za savjetnika Luciusa D. Claya, vojnog guvernera američke okupacione zone. Nakon što se sovjetska vojska povukla iz dijelova koji su bili pod administrativnom kontrolom zapadnih saveznika, u nedjelju, 20. juna 1948., Clay je zajedno sa svojim britanskim i francuskim kolegama poduzeo monetarnu reformu. Osnovni ideja je bila da se reichmarke zamijene daleko manjom količnom novca nove valute – njemačke marke. Na taj način bi se čak i u postojećim uslovima kontrole cijena smanjile nestašice. Monteratna reforma bila je vrlo složen proces, zbog kojeg je mnogim ljudima smanjeno lično bogatstvo.

Istu nedjelju Ekonomski savjet, uz žestoko protivljenje njegovih članova koji su bili pripadnici Socijaldemokratske partije, usvojio je pravilnik koji je Erhardu omogućio da u potpunosti ukine kontrolu cijena.

Kompletno ljeto 1948. Erhard je danonoćno radio na provođenju reformi koje su trajno preobrazile njemački ekonomski sistem naslijeđen iz nacizma. Reforme su se odnosile na prestanak kontrole cijena i pojednostavljivanje propisa za ekonomske aktivnosti. Povrće, voće, jaja i gotovo sva prehrambena roba je u potpunosti oslobođena kontrole cijena. Dozvoljene cijene većine drugih proizvoda maksimalno su povišene, dok u praksi državne kontrole cijena zapravo nisu ni vršene.

Zbog činjenice da je ovu promjenu proveo prilično mudro, na svoju ruku, bez prethodnog odobrenja okupacionih vlasti, Erhard je trpio žestoke kritike nadređenih. Saveznički autoriteti strahovali su da će u uslovima nestašice hrane, ukidanje kontrole dovesti do vrtoglavog rasta cijena hrane i još većeg haosa u društvu. U jednom razgovoru pukovnik američke vojske obrusio je Erhardu:

“Kako se usuđujete ograničavati naš sistem racioniranja, kada je raširena nestašica hrane?”. Na to je Erhard hladno odgovorio:

„Poštovani gospodine, ja nisam ograničio vaš sistem, ja sam ga ukinuo. Ubuduće, jedino sredstvo racioniranja koje će njemačkom narodu biti potrebno su njemačke marke. I ljudi će naporno raditi da dođu do njih, samo sačekajte i gledajte“.

Na kraju, ispostavilo se, uprkos svim protivljenjima, Erhard je bio potpuno u pravu. Njemačka ekonomija počela je cvjetati.

Zajedno s monetarnom reformom i prekidom kontrole cijena, nova vlast je smanjila poreze. Njemački porezi u tom trenutku bili su uistinu glomazni. Umjesto stopa poreza na dobit koje su iznosile između 35 i 65 posto, uvedena je jedinstvena stopa od 50 posto. Granična stopa poreza na dohodak ostala je na enormnih 95 posto, ali se primjenjivala tek na zarade iznad 250.000 njemačkih maraka godišnje.

Poređenja radi, savezničke vlasti s ovom stopom oporezivale su sve zarade iznad 60.000 reichmaraka (što je iznos koji je odgovorao 6.000 novih njemačkih maraka). Osoba s prosječnim godišnjim prihodom 1950. godine, koji je tada iznosio nešto manje od 2.400 maraka, plaćale ja 18 posto poreza u odnosu na bruto platu. Ista osoba bi se, da je imala identičnu zaradu 1948., nalazila u poreznom razredu u kojim bi se njihova zarada oporezivala po stopi od 85%!

REZULTATI…

Učinci ovih promjena na njemačku ekonomiju bili su fantastični. Već krajem juna 1948. prodavnice su bile pune proizvoda, jer su ljudi shvatili da je stabilninovac koji su sada dobijali, za njih puno vrijedniji od nekadašnjeg čiju je vrijednost stalno jela inflacija.

Izvoz je od 1948. također počeo naglo rasti. Do 1958. Industrijska proizvodnja bila je četiri puta veća nego u prvih šest mjesci 1948. prije nego je provedena monetarna reforma. Industrijska proizvodnja po glavi stanovnika bila je više nego tri puta veća. Ekonomija Istočne Njemačke, nasuprot, kroz sve ove godine je stagnirala.Izostanci s posla naglo su opali. U maju 1948. godine izostanci s posla tokom sedmice iznosili su čak 9.5 sati, djelomično zato što novac za koji su radnici radili nije mnogo vrijedio, dijelom zato što su bili prinuđeni tragati za hranom. Do oktobra izostanci s posla pali su na 4.2 sata sedmično. U junu 1948. Industrijska proizvodnja bila je na samo 51 posto nivoa iz 1936.; u novembru ona je već iznosila 78 posto. Drugim riječima, industrijska proizvodnja u manje od pola godine porasla je za više od 50%!

Zbog sjajnih rezultata koje su imale njegove reforme, prvi njemački kancelarKonrad Adenauer, imenovao je Erharda za prvog ministra finansija Savezne Republike Njemačke. Na toj poziciji sadržao se sve do 1963. kada je i sam postao kancelar Njemačke, i na tom mjestu se zadržao do 1966. godine.

Milioniti primjerak VW ‘Bube’ proizveden 1955., simbol “njemačkog ekonomskog čuda”

MARSHALLOV PLAN

U ovom tekstu nijednom rječju nije još spomenut Marshallov plan. Iako vlada pomalo i uvriježeno mišljenje da je upravo on najzaslužniji za ekonomski preporod Njemačke, to uvjerenje je posve pogrešno. Pomoć koju je Zapadna Njemačka dobila u okviru Marshallovog plana uopšte nije bila toliko velika.

Kumulativna sredstva dobijena iz Marshallovog plana i drugih programa pomoći do oktobra 1954. godine iznosila su samo 2 milijarde dolara! Čak i 1948. i 1949. kada je pomoć bila na vrhuncu, a njemačka ekonomija u ne baš najboljem stanju,  sredstva iz Marshallovog plana činila su manje od 5% njemačkog bruto domaćeg proizvoda. Ostale zemlje koje su u okviru Marshallovog plana dobile procentualno veću pomoć od Njemačke, imale su nižu stopu rasta.

Štoviše, dok je Njemačka dobijala pomoć, također je uporedo s tim morala plaćati i ratnu odštetu koja je prelazila milijardu dolara. Pored toga, saveznici su Njemačkoj godišnje naplaćivali 7.2 miljardi njemačkih maraka za troškove okupacije (naravno, ti troškovi su Njemačku također oslobađali obaveze da sama finansira svoju odbranu).

 ZAKLJUČAK

Velika sreća Njemačke bila je da u datom momentu kao ekonomskog stratega ima Ludwiga Erharda, čovjeka koji je, zajedno sa drugim pripadnicima Freiburške škole, pravilno uočio šta su ključne kočnice za njemački ekonomski razvoj, čije je uklanjanje dovelo do ekonomskog čuda.

No, vjerovatno i puno važnija stvar od toga, bez koje bilo kakve reforme ne bi mogle uroditi plodom, jeste njemačka tradicionalna i nebrojeno puta potvrđena radna etika, poduzetnost i disciplina, uz vrhunske stručnjake i obučenu radnu snagu koju je ta zemlja posjedovala i posjeduje, a koju ni nacistička zvjerstva ni savezničke bombe nisu mogli uništiti.

Sve što je trebalo učiniti za njemački preporod jeste stvaranje adekvatnog sistemskog okvira koji će omogućiti da znanje, stručnost i sposobnost njemačkog naroda doživi svoju punu realizaciju, a koji danas toj zemlji omogućava da bude vodeća evropska sila sa zavidnom ekonomijom.