Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Putujući kroz Bosnu i Hercegovinu radi vođenja kampanje za predstojeće izbore, lider Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić je na zboru u Sarajevu 31. januara 1926., na kome je bilo oko 8.000 lica, među kojima najviše muslimana, izjavio da je “u Bosnu došao da kaže muslimanima da su oni Hrvati i da su oni uvijek bili pravi predstavnici hrvatstva u ovim krajevima, te da u Bosni neće biti ravnopravnosti za sve dok god muslimani ne priđu hrvatskom narodu“.

Revoltiran što je JMO napravio savez s liberalnom Demokratskom strankom , Radić će godinu dana kasnije na skupštinskoj sjednici muslimane  pogrdno nazvati „Sulejmanima“ i  „Turcima“.

Godine 1939. nasljednik Radića na čelu HSS-a Vladko Maček će uz incijativu kneza-namjesnika Pavla Karađorđevića s predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem dogovoriti reorganizaciju Jugoslavije podjelom BiH između novostvorene banovine Hrvatske i planirane banovine Srpske zemlje.  Ostalo je zabilježeno da je tokom pregovora o teritorijalnoj preraspodjeli unutar Jugoslavije na pitanje jednog od prisutnih: „A šta ćemo s Muslimanima?“,  Maček prosto odgovorio: „ Smatrat ćemo da ih nema!“

I Radić i Maček bili su sljedbenici stare, još u 19. stoljeću utabane hrvatske nacionalne političke misli gdje se BiH imala tretirati kao historijska hrvatska zemlja koju treba pripojiti, a muslimani kao porijeklom Hrvati koje samo valja „nacionalno osvijestiti“. Odbijanje muslimanskog stanovništva da se identifikuje dijelom hrvatskog naroda izazivalo bi frustracije i gnjev, pa su oni tako vrlo lako od Starćevićevog „hrvatskog cvijeća“ postajali „Sulejmani“ i „Turci“, iako to neće umanjivati hrvatske pretenzije prema bosanskoj teritoriji.

Niko tu kombinaciju prezira prema muslimanskom elementu i sklonosti ka širenju Hrvatske na bosanski teritorij neće utjeloviti vjerodostojnije od Franje Tuđmana, prvog predsjednika nezavisne Hrvatske, koji je u predratnom i ratnom haosu raspada Jugoslavije tražio prostor da teritorijalno „podeblja kiflu“,  kako je sam svojevremeno govorio.

Još i prije početka bilo kakvih sukoba u Bosni i Hercegovini Tuđman je, 27. decembra 1991. u Zagrebu, čelnicima HDZ-a BiH saopštio da suverena BiH ne smije biti podržana od Hrvata:

„Jedan od naših ljudi u Bosni je je nacrtao prijedlog o razgraničenju (naroda u BiH), gdje će hrvatska područja biti ona koja ste vi obuhvatili zajednicom Herceg-Bosna, koja će se povezati sa hrvatskim suverenitetom. Kao dodatak ovim dvjema zajednicama (Hercegovačka i Travnička zajednica, op.a.) Hrvatska bi vjerovatno iz političkih razloga dobila područje Cazina i Bihaća i to bi onda bilo rješenje koje bi  potpuno zadovoljilo hrvatski nacionalnih interes. Od preostalog dijela u kojem bi ostali Muslimani (Bošnjaci) i dio katolika Hrvata, drugim riječima dio oko Sarajeva, mogla bi biti formirana mala država, državica koja bi bila ostatak države Bosne. I to bi bila tampon zona između demarkacione linije Srbije i Hrvatske i ova bi se državica uglavnom oslanjala na Hrvatsku“.

Ovo je jedna od mnogih izjava kojima je Tuđman otvoreno iskazivao namjeru da u cilju proširenja Hrvatske dio teritorija BiH pripoji, a nju kao državu i cjelinu uništi što je, uostalom, vrlo brzo nakon ove izjave i počeo provoditi u praksu (i o čemu je i Haški sud rekao konačnu riječ).

Posljednjih mjeseci Bosna i Hercegovina ponovo doživljava snažne i bjesomučne udare Hrvatske, i ovaj put potpomognute HDZ-om BiH. Izbor Komšića u Predsjedništvo i nepristajanje na pokušaj ucjene HDZ-a BiH s promjenom izbornog zakona, iskorišten je za žestoku diplomatsku incijativu i političke pritiske koji za cilj imaju još više osnažiti konsocijacijski model u BiH na način da demokratsku većinu politički dodatno obespravi kao nemoćnu manjinu i uništi i posljednje natruhe građanskog koncepta u uređenju zemlje. Nova epizoda u ovom iživljavanju nad BiH je usvojena Deklaracija Sabora Hrvatske o položaju Hrvata u BiH, dokument koji grubo, besramno i bezobzirno pokušava atakovati na suverenitet i unutrašnjo uređenje Bosne i Hercegovine.

Političke udare i diplomatsku ofanzivu na BiH u stopu prati stvaranje u hrvatskoj javnosti opće klime netrpeljivosti i prezira prema Bošnjacima, dotle da je i Krešo Beljak, jedan od lidera opozicije i znakovito, predsjednik HSS-a, jednako kao i nekoć Radić potegao argument „Turaka“, pa konstatovao: „Svi muslimani s ovih prostora i ovog jezika su se do 1918. izjašnjavali – Turcima. Dalje je bilo sve nametanje ili samostalno istupanje pojedinaca koji su postajali Srbili ili Hrvati ili Jugosloveni ili šta već“.

Mnogi potpuno tačno konstatuju da se zvanična politika u Hrvatskoj zajedno s klimom koja vlada u društvu u potpunosti vratila na Tuđmanove staze. No, taj ponižavajući, nipodaštavajući, nadmeni odnos prema BiH koja se tretira kao vlastito kontaminirano dvorište, a Bošnjaci kao zaostala orijentalna skupina koju bi trebalo naučiti pameti i „europeizirati“, iznenađujuća može biti samo naivnim i onima koji ne poznaju historiju. Današnja politika Hrvatske jeste na istoj liniji na kojoj je bio Tuđman, kao što je i njegova politika bila na istoj liniji s Mačekovom i Radićevom (ustaške koljače i njihov nacistički projekat NDH ovdje iz higijenskih razloga nećemo komentarisati). Jedina anomalija, i to veoma kratkotrajna, u svemu tome bila je politika poštivanja suvereniteta i cjelovitosti BiH od strane Stjepana Mesića. Sve ostalo, uključujući i pravljenja saveza sa srpskim nacionalistima radi podjele BiH i slabljenja bošnjačke pozicije kao danas s Dodikom, samo je recikliranje starih, bezbroj puta viđenih praksi hrvatske nacionalne politike prema BiH.

Stoga zapanjuje koliko je u bošnjačkom i probosanskom javnom narativu i dalje na minimumu svijest o ovakvom kolonijalnom odnosu Hrvatske. Za razliku od srpskih srednjovjekovnih vladara i savremenijih vojskovođa koji su „protjerani“ iz glavnog grada BiH, centar Sarajeva danas između ostalih krasi Radićeva, Štadlerova (to vam je onaj biskup, lider klerikalne stranke u BiH koji je otvoreno zastupao ideju pokrštanja muslimana) ili ulica Kralja Tomislava. U nemalom dijelu javnosti na Hrvatsku se sa zavidnom dozom divljenja gleda kao na naprednijeg i emancipovanijeg zapadnog komšiju koji utjelovljuje evropske vrijednosti za kojima žudimo, no negdje u dubini sebe smatramo da im nismo dorasli. U svemu tome se Tuđmanova politika tretira kao jedna historijska anomalija koja je narušila, inače dobre i pozitivne historijske odnose, dok današnje ponašanje hrvatskih vlasti predvođenih HDZ-om ponovo izaziva šok i nevjericu.

Imati lijepo mišljenje o susjedima i težiti dobrim odnosima svakako je pozitivno, ali je opasno  imati naivno krive predodžbe o nečijoj politici prema sebi. A historijski zapis kristalno jasno pokazuje da je hrvatska politika prema BiH historijski bila hegemonistička i nipodaštavajuća. Danas se ta politika nastoji provoditi kroz argument tobožnje ugroženosti hrvatskog naroda, u geopolitici već bezbroj puta viđenog recepta da se preko borbe za „ugroženu manjinu“ nastoji legitimisati interveniranje u drugu državu (vidjeti pod pripojenje Čehoslovačke od Hitlerove Njuemačke). Glavni izvođač radova na terenu i ovaj put je HDZ BiH, zapravo od prvog dana virus hrvatskih hegemonističkih ciljeva na tlu BiH, i formiran od Tuđmana upravo radi ostvarivanja velikogdržavnog sna o banovini Hrvatskoj. Konačni cilj: provesti tiho i teritorijalno i političko osvajanje Bosne i Hercegovine preko HDZ-a, ovaj put preko ustavnih promjena koje bi ovoj stranci, a preko nje i Zagrebu, obezbijedili permanentno prisustvo u najvišim institucijama BiH i trajnu kontrolu trećinu državne i polovinu entitetske vlasti.

Ovih planova i historijskih težnji treba biti svjestan i znati suprotstaviti im se na adekvatan način. HDZ-ovom konceptu entoteritorijalizacije i konsocijacije jasno suprotstaviti koncept građanske države BiH, s pojedincem kao stubom društva. S tim konceptom ići pred zapadne zemlje i odgovoriti na hrvatsku diplomatsku ofanzivu. Svi moralni, politički i civilizacijski argumenti su na našoj strani. Građanska država i jednakopravnost svakog pojedinca najviša su tekovina i praksa najrazvijenijih zapadnih liberalnih demokratija. Ono što HDZ zastupa političko je uređenje Libana. Želimo biti Zapad, a ne Liban.

No i sami bh. Hrvati u svom tom procesu izvlače najčešće deblji kraj, postajući tek jeftina moneta za potkusurivanje Zagreba u krupnim političkim igrama. I u tom cilju treba nastojati, ma koliko to u ovom trenutku se možda i činilo utopistički i nemoguće, ubijediti i sugrađane Hrvate u BiH da oni nisu neprijatelji s nepomirljivim interesima, zbog čega bi im trebale posebne kvote i izborne ovlasti koje bi nudile posebne privilegije, na šta trenutni sistem nužno upućuje, nego komšije s kojima dijelimo istu zemlju, sudbinu,  probleme i isti interes da živimo u boljoj i prosperitetnijoj državi. Nužni preduslov za ostvarivanje tog interesa je oslobađanje iz čahura entonacionalizama i susjednih hegemonističkih politika i spoznavanje da jedino kao istinski ravnopravni građani koji kao pojedinci sačinjavaju jedinstvenu bosanskohercegovačku zajednicu možemo na najbolji način ostvariti svoja prava i  slobode.