Neki je od početnih dana aprila 1992. Željko Ražnjatović Arkan, nakon što su njegovi Tigrovi gotovo bez ikakvog otpora ušli u Bijeljinu u kojoj će masakrirati nekoliko desetaka bošnjačkih civila, u kameru slavodobitno izjavljuje da je u tom gradu „spriječio eskalaciju islamskih fundamentalista“. Doduše, zadnju riječ je, zahvaljujući svesrdnoj pomoći dobronamjernika koji se čuje iz pozadine, uspio pravilno izgovoriti tek iz petog pokušaja.
Veliku buru u bh. javnosti posljednjih dana izazvale su izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je najprije BiH nazvala najvećom sigurnosnom prijetnjom po Hrvatsku, zatim citirala nepostojeći izvještaj SIPA-e o rastućoj opasnosti od islamskog ekstremizma u BiH, a kao šlag na tortu, u stilu kakve mahalske tračare a ne ozbiljne državnice, kao Maksim po diziviji ustvrdila kako se u BiH vraća na “tisuće boraca iz Sirije i Iraka”.
Naročitih poveznica između Arkana i Kolinde i nema. Prvi je bio pljačkaš banaka, prijeratni jugoslovenski državni ubica i ratni zločinac. Potonja je dama, prekaljena diplomatkinja i predsjednica države. Ono što ih pak u ovom slučaju vezuje su identična propagandna sredstva kojima pokušavaju ostvariti svoje političke ciljeve, oličena u magičnoj formuli borbe protiv islamskog fundamentalizma. A iz vizure sprskog i hrvatskog nacionalizma, islamski fundamentalizam ima puno dublje značenje od pukog islamskog fundamentalizma.
Arkan, nepismen kakav je bio, pod rječju „fundamentalizam“ koju nije znao ni izgovoriti, morao je opravdati pokolj nad nedužnim muslimanskim stanovništvom, slijedeći na taj način praksu Miloševićevu i Karadžićevu ratnokoljačke propagande koja je svoj ratni pohod vodila pod krinkom borbe protiv nekakvog islamskog fundamentalizma i odbrane kršćanske Evrope od njegove najezde, u vremenu kada nekakvih mudžahedina i vehabija među Bošnjacima još ni zglave nije bilo. Istu matricu je po izbijanju bošnjačko-hrvatskog rata koristila i hrvatska strana (a bosansko rukovodstvo im je, nažalost, naknadnim masovnim uvozom stranih boraca mudžahedina koji su u BiH ulazaili upravo preko Hrvatske, uveliko išlo na ruku u tome). Nečasne namjere su se pred svijetom i vlastitim stanovništvom morale opravdati opakim protivnikom.
Srpskim i hrvatskim nacionalistima Bošnjaci su mogli biti prihvatljivi, čak možda i simpatični kao glupavi likovi iz viceva kojima je krajnji ljudski domet pravljenje najboljih ćevapa i bureka na svijetu. Onog trenutka kada su Bošnjaci razbili te iluzije, tj. pokazali da u realnosti nisu tipovi iz viceva niti baš toliko duhoviti, nego narod koji posjeduje državnotvornu svijest i sposoban je da se organizuje, pa ako treba i vojno brani svoje političke interese, valjalo je tu sliku glupavog dobroćudnog Muje zamijeniti slikom do zuba naoružanog mudžahedina koji stvara islamsku državu i predstavlja golemu prijetnju po evropsku civilizaciju. Jer taj Mujo je stao na put ostvarivanju velikosrpskih i velikohrvatskih političkih težnji ka pripajanju dijelova Bosne i nacionalnom ujedinjenju. On do danas stoji kao brana tom cilju koji nije zamro, ali ne kao mudžahedin, nego prozapadni i sekularni Evropljanin koji teži građanskoj državi u skladu s najvišim tekovinama zapadnih liberalnih demokratija, nasuprot podjele teriritorije i kojekakvih konsocijacija, tj. zajednica naroda sovjetskog tipa koji mu se nude kao nekakva alternativa. Stoga mu je prije svega potrebno promijeniti imidž. Danas, u jeku rasta konzervativizma i ksenofobije širom Zapada, pravi trenutak da se konstantno podgrijava priča o rastu islamskog radikalizma i terorističke opasnosti među Bošnjacima, te svijetu o njima proda slika islamskih fundamentalista koji zabranjuju alkohol, umotavaju žene u burke i podržavaju terorizam, zbog čega predstavljaju prijetnju i strano tijelo u Evropi koje treba, ako ne otkloniti, onda makar uz pomoć njihovih civilizovanih kršćanskih komšija koji ih najbolje poznaju neutralisati, europeizirati i njihovu političku moć svesti na minimum.
Pred srpskim i hrvatskim nacionalistima se po tom pitanju pravdati i objašnjavati im da “mi nismo takvi”, ili im vjerovati na riječ da strahuju od rasta islamskog fundamentalizma u komšiluku, smisleno je otprilike koliko i kada Trump priča o porodičnim vrijednostima i svetosti braka. Islamska država u BiH njihov je, a ne bošnjački, ultimativni cilj. Niko sretniji od srpskih i hrvatskih nacionalista ne bi bio kada bi Bošnjaci jednog dana zaista postali ono što oni godinama neumorrno prizivaju – jedna maloumna radikalizovana islamistička marva, savršeno pogodna za argumente „jesmo li vam govorili?“ ili „s njima se ne može živjeti“ i time dobili legitimitet za ostvarivanje čitavog spektra nacionalističkih ciljeva od otcjepljenja Republike Srpske, preko stvaranja Herceg-Bosne do otvorene kontrole političkog života u BiH iz susjedstva, za šta posljednjih godina postoje sve izraženiji pokušaji.
U toj političkoj igri za Bošnjake je najvažnije da ostanu vjerni zapadnim i demokratskim vrijednostima i da uslijed mnogobrojnih pritisaka i rasta islamofobije na Zapadu sebi alternativu i utočište ne traže u kojekakvim istočnjačkim despotijama i njihovim praksama. U tom cilju se, možda i više nego srpskom i hrvatskom nacionalizmu, moraju suprotstavljati svim onim vlastitim političkim i društvenim snagama koje ih nastoje odvesti na istok, jednako kao i svakom obliku ekstremizma unutar svojih redova, potpunom stranom bošnjačkoj tradiciji i duhu.
Liberalna demokratija, sekularizam i tolerancija najjače su bošnjačke oružje u borbi protiv velikosrpskog i velikohrvatskog duha iz boce koji će u svojim pretenzijama ka BiH spremno dočekati svaku slabost. Ne pokazujmo je.